1 Ha, ko te whenua e kapakapa nei nga parirau i tera taha o nga wai o Etiopia!

2 E unga karere nei i runga i te moana, a ko o ratou kaipuke he kakaho i runga i nga wai, e ki ana, Haere, e nga karere tere, ki tetahi iwi roroa, maheni hoki, ki te iwi i wehingia i to ratou timatanga iho a mohoa noa nei; ki te iwi he mahi ruri ne i, he takatakahi nei tana, ko tona whenua wahia iho e nga awa.

3 E nga tangata katoa o te ao, e te hunga e noho ana i te whenua, titiro mai, ina whakaarahia te kara ki runga i nga maunga; whakarongo mai, ina whakatangihia te tetere.

4 Ko ta Ihowa kupu hoki tenei ki ahau, Ka ata noho ahau, ka titiro hoki i toku nohoanga; ka rite ahau ki te mahana i te mea ka mahea, ka rite ki te kapua tomairangi i te mahana o te kotinga.

5 Hei mua hoki i te kotinga, kia ngahoro te puawai, kia puta ki te puawai he karepe e maoa haere ana, na ka hatepea atu e ia nga peka ririki ki te tapahi peka, a ko nga manga ka tangohia, ka tapahia ki raro.

6 Ka waiho ngatahi atu ratou ma nga manu tokokai o nga maunga, ma nga kararehe hoki o te whenua; ka whakatau nga manu tokokai ki runga ki a ratou i te raumati, ka whakakainga hoki nga kararehe katoa o te whenua ki reira i te hotoke.

7 I taua wa ka maua mai he hakari ki a Ihowa o nga mano, o te iwi roroa, maheni hoki, na te iwi i wehingia i to ratou timatanga iho, a mohoa noa nei, na te iwi he mahi ruri nei, he takatakahi nei tana, a ko tona whenua wahia iho e nga awa, ki te wa hi o te ingoa o Ihowa o nga mano, ki Maunga Hiona.

1 Oh! terra em que ressoa o ruído de asas, além dos rios da Etiópia,

2 tu enviaste mensageiros por mar, em barcos de papiro, sobre a face das águas. Ide, mensageiros velozes, a um povo de alta estatura e de pele luzente, a uma nação temida ao longe, a uma nação poderosa e dominadora, cuja terra é cortada pelos rios.

3 Vós, que habitais o mundo e povoais a terra, quando o estandarte se erguer nas alturas, olhai. E quando soar a trombeta, ouvi!

4 Pois eis o que o Senhor me disse: Eu olho com serenidade do lugar onde me encontro, como o calor suave de um dia luminoso, como a nuvem que dá o orvalho durante o calor da messe.

5 Porque antes da vindima, quando tiver passado a floração, e a flor se tornar um cacho amadurecente, os sarmentos serão cortados com a foice, e as cepas serão aparadas e arrancadas,

6 e serão todos abandonados aos abutres dos montes, aos animais selvagens da planície; os abutres viverão deles no estio e os animais selvagens da planície os comerão no inverno.

7 Naquele tempo serão levadas oferendas ao Senhor dos exércitos da parte do povo de alta estatura e pele luzente, do povo temido ao longe, da nação poderosa e dominadora, cuja terra é cortada pelos rios; serão levadas ao lugar onde reside o nome do Senhor dos exércitos, sobre o monte Sião.