1 Kua oti i te whakaaro nui tetahi whare mona te hanga, e whitu nga pou kua oti te tarai e ia:

2 Kua oti ana kararehe te patu e ia; whakananu rawa tana waina; kua oti ano tana tepu te whakapai.

3 Kua unga e ia ana kotiro, e karanga ana ia i runga i nga wahi tiketike rawa o te pa.

4 Ki te mea he kuware tetahi, me peka mai ia ki konei: ko te tangata maharakore, ko tana kupu tenei ki a ia,

5 Haere mai, kainga taku taro, inumia hoki te waina kua oti nei te whakananu e ahau.

6 Kati ra, e te hunga kuware, kia ora ai koutou; haere hoki i te ara o te matauranga.

7 Ko ia e papaki ana i te tangata whakahihi, ka whakama; a ko ia e riri ana i te tangata kino, ka piri mai he he ki a ia.

8 Kaua e riria te tangata whakahi, kei kino ia ki a koe: riria ko te tangata whakaaro nui, a ka aroha ia ki a koe.

9 Hoatu te mohio ki te tangata whakaaro nui, a ka neke ake ona whakaaro; whakaakona te tangata tika, a ka nui ake tona mohio.

10 Ko te timatanga o te whakaaro nui ko te wehi ki a Ihowa; ko te matauranga, ko te mohio ki te Mea Tapu.

11 Maku hoki ka maha ai ou ra, maku ka neke ake ai nga tau e ora ai koe.

12 Ki te nui ou whakaaro, mou ano ou whakaaro nui; ki te whakahi koe, mau anake tau pikaunga.

13 Ko te wahine wairangi, he mangai nui ia; he kuware ia, kahore ona mohio ki te aha, ki te aha.

14 Noho ana ia i te kuwaha o tona whare i runga i te nohoanga i nga wahi tiketike o te pa;

15 Kia karanga atu ai ia ki nga tangata e haere ana i te ara, e maro tonu ana o ratou huarahi,

16 Ko te kuware, peka mai ki konei; tena ko te tangata whakaarokore, ko tana kupu tenei ki a ia,

17 He reka te wai tahae, a he ahuareka te taro kai huna.

18 Te mohio ia kei reira nga tupapaku; kei te reinga riro ana i karanga ai.

1 A sabedoria já edificou a sua casa, já lavrou as suas sete colunas.

2 Já abateu os seus animais e misturou o seu vinho, e já preparou a sua mesa.

3 Já ordenou às suas criadas, e está convidando desde as alturas da cidade, dizendo:

4 Quem é simples, volte-se para cá. Aos faltos de senso diz:

5 Vinde, comei do meu pão, e bebei do vinho que tenho misturado.

6 Deixai os insensatos e vivei; e andai pelo caminho do entendimento.

7 O que repreende o escarnecedor, toma afronta para si; e o que censura o ímpio recebe a sua mancha.

8 Não repreendas o escarnecedor, para que não te odeie; repreende o sábio, e ele te amará.

9 Dá instrução ao sábio, e ele se fará mais sábio; ensina o justo e ele aumentará em doutrina.

10 O temor do Senhor é o princípio da sabedoria, e o conhecimento do Santo a prudência.

11 Porque por meu intermédio se multiplicam os teus dias, e anos de vida se te aumentarão.

12 Se fores sábio, para ti serás sábio; e, se fores escarnecedor, só tu o suportarás.

13 A mulher louca é alvoroçadora; é simples e nada sabe.

14 Assenta-se à porta da sua casa numa cadeira, nas alturas da cidade,

15 E põe-se a chamar aos que vão pelo caminho, e que passam reto pelas veredas, dizendo:

16 Quem é simples, volte-se para cá. E aos faltos de entendimento ela diz:

17 As águas roubadas são doces, e o pão tomado às escondidas é agradável.

18 Mas não sabem que ali estão os mortos; os seus convidados estão nas profundezas do inferno.